среда, 30. новембар 2011.

СВЕТКОВИНА - Сима Пандуровић

Сишли смо с ума у сјајан дан,
Провидан, дубок - нама, драга, знан,
И светковасмо оцепљење то
Од мука, сумње, времена и сто
Рана, што крваве их вређао је свет -
Љубави наше плав и нежан цвет!

И опет сила згрнуло се света
У болнички нам мирисави врт;
Посматра где се двоје драгих шета
Срећно, и хвале онај живот крт
Што остависмо. Далеко од њих
Сад смо, а они жале мир наш тих.

Они баш ништа нису знали шта
Доведе ту нас. У цвећу смо ишли,
Славећи страсно осећања та
Због којих лепо са ума смо сишли.
У новом свету добро нам је сад,
А свет о њему добро и не слути.

Сумња и љубав - најтежи нам јад -
Мин`о и часе блажене не мути.
Из прошлих дана, љубав, и знак њен
- Спојеност срца - остала нам још;
Наш живот овде светао је трен,
Срдачан, кротак. Онај живот лош

У коме знанци, родбина остају,
Невиност нашег не познаје света;
Животно вино, срж недостају
Њима; а глава њихова им смета.
А наших срца један исти звук
Бележи дражи и времена хук.

Јер ми смо давно, верна драга - је ли! -
Искидали конце што нас вежу
За простор, време, тонове и боје -
Ланце живота што звече и стежу;
Јер ми смо, можда, сами тако хтели,
Рад љубави нам и рад среће своје.

И гледају нас зато што идемо
У кошуљама белим парком овим,
Где болнички се мирис шири јак;
Не знају дражи са животом новим -
Љубави наше неумрле знак.
... Гле! очима им трепти роса немо...

2 коментара:

  1. Analizu možete potražiti na mreži svih mreža - internetu... Vaš predlog gospodine Raduloviću, jako je interesantan, ali ja nisam u stanju da mu izađem u suret... Mislim da nisam dovoljno stručna za taj zadatak... Hvala što ste me podstakli da danas malo razmišljam i na tu temu... No, ipak mogu da iznesem par svojih utisaka na ovu pesmu... Kao i onda, verovatno bi i danas ova pesma izazvala širu polemiku, što bi kritičarima tipa Skerlića dalo za pravo da jedan ovakav slikovito simbolični umetnički pesnički izraz i iskaz nazovu "bezumnim", "bolesnim" i "pesimističkim", "ludačkim"... Pri oslikavanju glavne teme, a to je ljubav između muškarca i žene, u ovoj ljubavnoj neobično običnoj i obično neobičnoj pesmi, se upravo njihova "ludačka" opijenost i zaljubljenost graniči sa graničnom situacijom, u kojoj baš takvi zaljubljeni i voljeni, dolaze na ivicu zdravog razuma, pa iskaču iz uobičajeno uvreženog načina ljubavnog postojanja i ostvarenja... Za ostvarenje svog novog ljubavnog načina potvrđivanja, kao i poštede samih sebe da se dalje ne osipaju gubljenjem u masi sveradoznalih posmatrača, odabiraju apsolutno legitiman način novog samopostojanja kroz "silasak s uma" i "ocepljenje", od svih do tada podnetih uvreda svetine, od svih muka i stanja mučnih, patnji i krvavih sto rana... Duboka i sjajna zaljubljenost dvoje mladih ljudi, koja je možda tu na granici da poprimi oblike i Ljubavi i to one nežne po nežno plavoj boji i po krhkosti nežne latice prolećnog cveta, ako ih već nije i poprilmila, pa da se kad već nema gde zaodene u ludčke bele košulje i zatvori u mirišljavi vrt bolničkoga kruga... Pandurović unosi ovim jakim simboličkim slikama neverovatno upečatljive ljubavne lajt motive... U tom i takvom svetu njihova neumrla prestrasna Ljubav jeste srećna i zanosan, preispunjena tišinom, zaogrnuta nesvakidašnjim mirom, blažena od radosti, posuta prolećnim cvećem i čežnjom... To je možda bio poslednji pokušaj da se njihova ljubav kroz odvajanje od posmatračke svetine i lošeg po njih sveta, koji ih samo žali i sažaljeva, pohrani i tako očuva spojenost njihovih duša i srca, u posve novom unutrašnjem ograđenom svetu, koji je za njih samo bezazleno dobro i dobrota... I tu je sada nevinost zajedničkog im Života, sva satkana od dobrote, svetlosti, toplote, srdačnosti i krotosti... I sada su spojena srca vinom Života, jednog te istog glasa, raskinula sve okove teške od prošlih života i dana, bez okova i lanca, bez glasa... Niko ih na takvo nešto naterati mogao nije... Oni su sami tako ushteli i poželeli, i pored možda iskrsle sumnje da Ljubav i Sreća neće večno da postoje... A iz poslednjeg treptaja zajedničkog im sklopljenog oka, jutarnja rosa nemo je nakapala sa nekoliko prolivenih kapi tu ničiju novostvorenu Zemlju snoviđenja...

    ОдговориИзбриши